Mikroplastika u nama i oko nas
Na tribini „Zagađenje mikroplastikom“, održanoj 27. aprila u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, prof. dr Dijana Đurović održala je predavanje na temu „Mikroplastika u nama i oko nas“. U uvodnom dijelu izlaganja dat je osvrt na izvore zagađenja mikroplastikom u životnoj sredini i njihov doprinos globalnom zagađenju, sa posebnim naglaskom na činjenicu da mikroplastika danas predstavlja jedan od najrasprostranjenijih oblika antropogenog zagađenja.
Istaknuto je da mikroplastika nastaje direktnim ispuštanjem sitnih plastičnih čestica u životnu sredinu, ali i fragmentacijom većih plastičnih predmeta pod uticajem fizičkih, hemijskih i bioloških procesa. Kao značajni izvori navedeni su plastična ambalaža, sintetički tekstil, habanje automobilskih guma, industrijski procesi, kozmetički i higijenski proizvodi, ribolovna oprema, komunalne i industrijske otpadne vode, kao i nepravilno odlaganje plastičnog otpada. Posebno je naglašeno da se mikroplastika, zbog svoje male veličine, postojanosti i sposobnosti transporta vazduhom, vodom i biološkim lancima, više ne može posmatrati samo kao lokalni ekološki problem, već kao globalni zagađivač prisutan u vodenim, kopnenim i atmosferskim sistemima.
U predavanju je ukazano na osnovnu podjelu mikroplastike na primarnu i sekundarnu. Primarna mikroplastika obuhvata čestice koje se proizvode u mikrodimenzijama i koriste u industriji, kozmetici, abrazivnim sredstvima i tehničkim materijalima. Sekundarna mikroplastika nastaje raspadanjem većih plastičnih proizvoda, što je posebno značajno u morskoj i riječnoj sredini, gdje UV zračenje, mehaničko habanje, talasi i promjene temperature ubrzavaju fragmentaciju plastike. Naglašeno je da zbog dugotrajnosti sintetičkih polimera i kontinuiranog unosa plastike u životnu sredinu dolazi do stalnog povećanja mikroplastičnog opterećenja ekosistema.
Poseban dio izlaganja bio je posvećen putevima izloženosti čovjeka mikroplastici. Prof. Đurović je istakla da čovjek mikroplastiku može unositi putem hrane, vode, vazduha i kućne prašine. Oralni unos smatra se jednim od najvažnijih puteva izloženosti, jer su mikroplastične čestice detektovane u vodi za piće, flaširanoj vodi, morskim proizvodima, soli, medu, pakovanoj hrani i namirnicama koje dolaze u kontakt sa plastičnom ambalažom. Pored ingestije, značajan put izloženosti predstavlja inhalacija, naročito u zatvorenim prostorima, gdje sintetički tekstil, tepisi, namještaj i prašina mogu biti izvori mikroplastičnih vlakana. Dermalni kontakt je takođe moguć, ali se smatra manje značajnim za sistemsku apsorpciju u poređenju sa oralnim i inhalacionim putem.
U okviru predavanja razmatrana je i sudbina mikroplastike nakon ulaska u organizam. Naglašeno je da se mikroplastika ne metaboliše na isti način kao hranljive materije ili lijekovi, već se govori o njenoj toksiokinetici, odnosno unosu, apsorpciji, distribuciji, mogućoj akumulaciji i eliminaciji. Veće čestice se najčešće zadržavaju u gastrointestinalnom traktu i izlučuju fecesom, dok manje čestice, posebno nanoplastika, imaju veći potencijal da pređu biološke barijere, dospiju u krvotok ili limfni sistem i distribuiraju se do različitih organa.
Izloženi su najnoviji nalazi koji ukazuju na prisustvo mikroplastike u različitim humanim uzorcima i tkivima, uključujući krv, pluća, jetru, bubrege, placentu, reproduktivna tkiva, aterosklerotske plakove, koštanu srž i moždane strukture. Posebno je ukazano na istraživanja koja su prijavila prisustvo mikro- i nanoplastike u mozgu, olfaktornoj lukovici, cerebrospinalnoj tečnosti, placenti, testikularnom tkivu i sjemenoj tečnosti. Ovi nalazi otvaraju važna pitanja o mogućnosti sistemske distribucije mikroplastike u ljudskom organizmu, ali je istovremeno naglašeno da detekcija mikroplastike u tkivima ne znači automatski dokazanu uzročnu vezu sa konkretnim oboljenjima.
U dijelu koji se odnosio na moguće efekte na zdravlje, predstavljeni su potencijalni mehanizmi djelovanja mikroplastike, uključujući oksidativni stres, inflamatorni odgovor, poremećaj ćelijskih i tkivnih barijera, promjene crijevne mikrobiote, endokrine poremećaje, reproduktivne efekte i moguće kardiovaskularne rizike. Posebno je istaknuto da mikroplastika ne djeluje samo kao fizička čestica, već može biti i nosač različitih hemijskih aditiva i zagađujućih supstanci, kao što su plastifikatori, stabilizatori, usporivači gorenja, metali i perzistentni organski polutanti. Time se potencijalni rizik ne odnosi samo na prisustvo polimera, već i na kompleksnu hemijsku smješu koja može biti povezana sa plastičnim česticama.
U izlaganju je zadržan uravnotežen naučni pristup, uz naglašavanje da je oblast istraživanja mikroplastike u ljudskom organizmu relativno nova i metodološki zahtjevna. Iako broj studija koje prijavljuju prisustvo mikroplastike u humanim tkivima raste, još uvijek postoje značajne nesigurnosti u vezi sa realnim nivoima izloženosti, pouzdanošću detekcije, veličinom čestica koje mogu preći biološke barijere i dugoročnim zdravstvenim posljedicama. Naglašeno je da većina dokaza o toksičnosti potiče iz eksperimentalnih modela, često pri koncentracijama koje ne odgovaraju u potpunosti realnoj ljudskoj izloženosti, dok su epidemiološke studije kod ljudi još uvijek ograničene.
Posebna pažnja posvećena je metodama detekcije mikroplastike, jer je pouzdano mjerenje ključni preduslov za procjenu rizika. Predstavljene su najčešće korišćene analitičke tehnike, uključujući FTIR spektroskopiju, Raman spektroskopiju, piroliznu gasnu hromatografiju sa masenom spektrometrijom, skenirajuću elektronsku mikroskopiju sa EDS analizom, kao i napredne metode za analizu nanoplastike. Naglašeno je da svaka metoda ima prednosti i ograničenja, te da je za pouzdanu identifikaciju često neophodno kombinovati više analitičkih pristupa.
Ukazano je i na najvažnije metodološke izazove u istraživanjima mikroplastike: kontaminaciju uzoraka tokom prikupljanja i laboratorijske obrade, razgradnju biološkog matriksa bez oštećenja plastičnih čestica, nedostatak standardizovanih protokola, različite granice detekcije i neujednačen način izražavanja rezultata. Posebno je naglašena potreba za proceduralnim blank uzorcima, kontrolom kontaminacije, upotrebom staklene ili metalne laboratorijske opreme i jasnim kriterijumima za potvrdu vrste polimera.
U završnom dijelu predavanja predstavljena su i inovativna rješenja za smanjenje i uklanjanje mikroplastike iz životne sredine. Među najperspektivnijim pristupima izdvojeni su prirodni koagulanti, membranska filtracija, elektrokoagulacija, magnetni adsorbensi, biočar, aktivni ugljenik, biopolimeri, nanoceluloza, hidrogelovi, fotokatalitička razgradnja, enzimska i mikrobiološka razgradnja, konstruisane močvare, napredni tretman otpadnih voda, filteri na izvoru i kombinovani sistemi obrade. Naglašeno je da se najbolji rezultati postižu integracijom više metoda, pri čemu je posebno važno uklanjati mikroplastiku što bliže izvoru nastanka, prije njenog širenja u rijeke, jezera, mora i atmosferu.
Kao praktično važna rješenja istaknuti su filteri za mikrovlakna u mašinama za veš i tekstilnoj industriji, unaprijeđeni tretman komunalnih i industrijskih otpadnih voda, kontrola kanalizacionog mulja, smanjenje upotrebe jednokratne plastike, razvoj biorazgradivih i sigurnijih materijala, kao i jačanje sistema reciklaže i odgovornog upravljanja otpadom. Ukazano je da tehnološka rješenja moraju biti praćena regulatornim mjerama, edukacijom stanovništva i promjenom potrošačkih navika.
Zaključeno je da mikroplastika predstavlja složen i rastući ekološki i javnozdravstveni izazov. Njeno prisustvo u životnoj sredini, lancima ishrane i humanim uzorcima ukazuje na potrebu za sistemskim pristupom koji povezuje naučna istraživanja, monitoring, prevenciju zagađenja, tehnološke inovacije i javne politike. Iako još uvijek nije moguće precizno odrediti koliki je stvarni zdravstveni rizik za čovjeka, postojeći nalazi opravdavaju primjenu principa predostrožnosti i hitno djelovanje u pravcu smanjenja plastičnog otpada i sprečavanja daljeg širenja mikroplastike.
Predavanje prof. dr Dijane Đurović ukazalo je da se mikroplastika više ne može posmatrati kao udaljeni ekološki problem, već kao zagađivač koji je istovremeno prisutan oko nas i u nama. Time je dodatno naglašena potreba za interdisciplinarnim istraživanjima, razvojem standardizovanih metoda detekcije, procjenom realne izloženosti stanovništva i definisanjem održivih rješenja za zaštitu životne sredine i zdravlja ljudi.
